Gradski toranj

Kad prijeđete cestu naći ćete se na Korzu, popularnoj riječkoj promenadi. Usprkos brojnih, gabaritima znatno većih građevina, Korzom još uvijek uspijeva dominirati Gradski toranj, koji je građen nad prvobitnim glavnim primorskim ulazom u riječki Stari grad. Na pročelju tornja danas je uočljivo nekoliko njegovih baroknih faza, koje odlikuje bogata arhitektonska plastika portala, kamenog carskog grba i reljefa austrijskih careva Leopolda i Karla VI. Nadgrađe tornja, na kojem se još od XVII. stoljeća nalazi gradska ura, višekratno je preoblikovano, posljednji put znatnije koncem XIX. stoljeća. Ispod gradskog sata je u visokom reljefu oblikovan gradski grb s dvoglavim orlom čije glave heraldički neobično gledaju u istom pravcu. Orlovi kandžama pridržavaju urnu. Iz nje teče nepresušni mlaz vode koji je trebao simbolizirati neiscrpnu vjernost grada austrijskom caru. U prolazu ispod tornja pročitajte memorijalne natpise, a možda ćete uočiti i tragove srednjovjekovne građevne faze. Toranj flankiraju ranoklasicističke palače čija gradnja započinje koncem XVIII. stoljeća, rušenjem gradskih zidina. Materijalom urušenih zidina zatrpavan je srednjovjekovni obrambeni vodeni kanal.
Korzo se kao reprezentativno gradsko lice oblikuje u XIX. i početkom XX. stoljeća. U južnom nizu kuća dominira zdanje ex hotela Royal (sada robna kuća “Karolina Riječka”), čije su više zone pročelja opremljene florealnim ornamentalnim repertoarom a prizemlje i mezzanin za epohu karaterističnom otvorenom željeznom konstrukcijom s velikim ostakljenim površinama. Nadalje prema zapadu, u produžetku robne kuće “Ri” ističe se niz secesijskih kuća među kojima je posjetiteljima Rijeke osobito slikovita uska, žuto ličena kuća Milcenich-Cerniak projektanta E. Ambrosinija.
Na sjevernom rubu slijedi palača Hrvatske čitaonice (čitaonica Gradske biblioteke i danas koristi dio prostora) koja je tijekom burne političke prošlosti sukoba talijanskog i hrvatskog nacionalnog preporoda višekratno mijenjala korisnike, a s njima i političku pripadnost. Nakon Drugog svjetskog rata ovdje je smještena “Radio-Rijeka”. U prizemlju istočnog krila zgrade nalazi se Mali salon, stalni izložbeni prostor Muzeja moderne i suvremene umjetnosti. Palaču je polovinom XIX. stoljeća u duhu klasicizma oblikovao graditelj A. Deseppi. Ispod sjenovite altane izveo je pothodnik, spojivši trg ispred tadašnje gradske uprave u Starom gradu s reprezentativnim Korzom.
Nešto dalje od Trga Republike u nastavku Korza ističe se historicističko pročelje Filodrammatice, još jedne palače koju je koncem XIX. stoljeća projektirao u Rijeci udomaćeni Tršćanin G. Zammattio. Izrazito kićeno pročelje čak i zasjenjuju skulpture, štukature i slikarije koncertne dvorane na katu. U prizemlju se danas nalazi gradska kavana.
Korzo završava Jadranskim trgom, kojim dominiraju tri građevine. Historicistička Palača Jadran, udomaćenog arhitekta F. Matijasića, od svoje izgradnje krajem XIX. stoljeća bila je sjedište brodarskih kompanija. Racionalistički Riječki neboder, kojeg u vrijeme izgradnje na prijelazu tridesetih u četrdesete godine XX. stoljeća Riječani posprdno nazvaše ormarom-ladičnjakom, projektirao je U. Nordio, još jedan ugledni tršćanski arhitekt. Na sjevernoj strani trga je upravna zgrada Riječke banke, uglednog predstavnika hrvatske moderne arhitekture K. Ostrogovića.
U produžetku prema autobusnom kolodvoru na Trgu Žabica, gabaritima i raskošno koncipiranim pročeljima ističe se Palača Ploech, izgrađena 1880. godine (G. Zammattio). Njezin je vlasnik bio precizni mehaničar koji je sudjelovao u praktičnoj razradi izuma torpeda.
Omiljeni motiv riječkih razglednica predstavljaju slikovita neogotička pročelja dvokatne Kapucinske crkve Gospe Lurdske. O. Bernardin Škrivanić gvardijan riječkog kapucinskog samostana je nakon hodočašća u Lourdes odlučio u Rijeci izgraditi reprezentativnu crkvu koja je trebala postati novo hodočasničko središte. Projekt je početkom XX. stoljeća uglavnom osmislio arhitekt C. Budinich, inače poznat po teorijskom radu na istraživanju gotičke baštine. Programski je tako zamislio zdanje u duhu venecijanske gotike, inače sasvim neprimjerene riječkoj tradiciji, gdje su gotički utjecaji tradicionalno dolazili sa sjevera. Gradnja se, očito prelazeći mogućnosti kapacinske zajednice, protegla na više desetljeća. Na koncu crkva je ostala nedovršena, jer je prema projektu pročelje trebala definirati vertikala zvonika-svjetionika. Novi kult nije ni približno mogao konkurirati stoljetnoj tradiciji Majke Božje Trsatske.
Kompleks koji Riječani kolokvijalno nazivaju “Benčić”, prema poduzeću koje je bilo njegov posljednji (industrijski) korisnik, svjedoči o dvije stotine i pedeset godina neprekidne industrijsko-manufakturne proizvodnje, od rafinerije šećera preko tvornice duhana do metalurgije. Njegov najvrijedniji dio predstavlja barokna upravna palača nekadašnje Rafinerije šećera, čija unutrašnjost krije raskošne zidne slike i štukature. Nekadašnje uzmorske portale ukrašavaju glave s kockama šećera u kosi. Produžite li od ex upravne palače Rafinerije šećera glavnom ulicom dalje prema zapadu nailazite na pročelja starog riječkog lazareta s raskošnim baroknim portalom. Na portalu je natpis, koji spominjući početak izgradnje 1722. godine, slavi njezinog investitora austrijskog cara Karla VI. Željeznički kolodvor, nekad ključnu točku dočeka i ispraćaja posjetitelja Rijeke u neoklasicisitičkom je duhu projektirao budimpeštanski specijalist F. Pfaff. Kompleks je zamislio kao niz paviljona povezanih niskim krilima. Zgrada je otvorena koncem 1890. godine. Povlačenjem od pravca uličnog niza, spretno je formiran trg ispred kolodvora i postignut dojam monumentalnosti, iako sve okolne zgrade značajno nadvisuju kolodvor. Prepoznata je i poštivana estetska i praktična vrijednost zatečenog drvoreda platana. Nastojeći se zadržati unutar okvira dostupnih pješaku, kolodvor je simbolično mjesto na kojem valja završiti s ovim prijedlogom razgleda grada.